Téléchargeur: Reuben
Pays: Denmark
Temps de chargement: Dec 29, 2018
Prix: Gratuit
Évaluation: Basé sur 1 utilisateurs

S'il vous plaît, vérifiez que vous n'êtes pas un robot pour charger le reste des pages

tÉlÉcharger dostojevski kockar pdf

SVINJARIJA
Ta se svinjarija dogodila baš u ono doba kad je počeo onako neodoljivo snažno, dirljivo, naivno i
poletno preporod drage nam domovine, kad su svi njeni dični sinovi težili novoj sudbini i novim
nadama. Tada su, jedne zimske, vedre i studene večeri, već negdje iza jedanaest sati, sjedila tri
neobično ugledna muža u udobnoj i, štoviše, raskošno namještenoj sobi, u divnoj jednokatnici na
Pe-trogradskoj strani, i vodila ozbiljan i neobičan razgovor o vrlo zanimljivoj temi. Sva su trojica
bili generali. Sjedili su za stolićem, svaki u krasnu, meku naslonjaču, i u toku razgovora mirno i
polagano pijuckali šampanjac. Boca je stajala pred njima na stoliću, u srebrnoj posudi s ledom.
Povod je bio taj što je domaćin, tajni savjetnik Stepan Nikiforovič Nikiforov, stari neženja od svojih
šezdeset pet godina, slavio useljenje u netom kupljenu kuću, a ujedno i svoj rođendan koji se
poklopio s tim događajem i koji nikad nije prije slavio. Uostalom, proslava nije bila bogzna kakva;
kao što vidimo, bila su svega dva gosta, nekadašnje kolege gospodina Nikiforova i nekadašnji
njegovi potčinjeni, i to pravi državni savjetnik Semjon Ivanovič Šipulenko, i drugi, isto tako pravi
državni savjetnik, Ivan lijič Pralinski. Obojica su bili došli u devet sati, popili čaj, pa se prihvatili
vina, a znali su da točno u jedanaest i pol treba da pođu kući. Domaćin je oduvijek volio točnost.
Riječ--dvije o njemu. Započeo je bio karijeru kao sitan, siromašan činovnik, mirno je teglio punih
četrdeset pet godina, vrlo je dobro znao dokle će dotjerati, nije mario da skida zvijezde s neba, iako
je već imao dvije, a pogotovo nije volio ni o čemu izricati svoje mišljenje. Bio je pošten, naime, nije
bio prisiljen učiniti ništa osobito nepošteno; nije se ženio jer je bio sebičan; nije bio nipošto glup, ali
nije mario da se razmeće pameću; nikako nije trpio neurednost i ushićivanje, držao je da je
ushićivanje duševna neurednost, a pod stare dane utonuo je sav u nekakvu slatku, lijenu udobnost i
sustavnu osamljenost. Iako je katkad odlazio u pohode boljim ljudima, već od mladih dana nije
podnosio goste u svojoj
kući, a u posljednje se vrijeme, kad ne bi slagao pasijans, zadovoljavao društvom svog stolnog sata i
po cijele je večeri spokojno slušao drijemajući u naslonjaču, njegovo tiktakanje pod staklenim
zvonom na kaminu. Vanjštine je bio vrlo pristojne, vazda izbrijan, činio se mlađi nego što je bio,
dobro se držao i obećavao da će još dugo poživjeti, a vladao se kao pravi gospodin. Imao je prilično
zgodno namještenje, negdje je predsjedavao i nešto potpisivao. Jednom riječju, smatrali su ga za
izvanredna čovjeka. Imao je samo jedan san ili, bolje reći, žarku želju - da ima svoju kuću, i to
gospodsku kuću, a ne makar kakvu. Želja mu se napokon ispunila - izabrao je i kupio kuću na
Petrogradskoj strani, doduše podalje, ali kuću s vrtom, i to lijepu kuću. Novi je gazda držao da je i
bolje što stanuje malo dalje — nije rado primao goste, a kad je htio otići nekome ili na posao, imao
je krasnu kočiju čokoladne boje sa dva sjedala, kočijaša Miheja i dva mala ali snažna i lijepa
konjića. Sve je to stekao četrdesetogodišnjom, sitnom štednjom te se od srca svemu tome radovao.
Eto, zato je Stepan Nikiforovič, stekavši kuću i uselivši se u nju, osjetio u svom bezbrižnom srcu
toliko zadovoljstvo da je čak pozvao goste na svoj rođendan, koji je prije brižljivo tajio i od svojih
dobrih znanaca. Jednog je gosta čak pozvao s posebnom namjerom. Sam se nastanio na prvom katu,
a za prizemlje, koje je bilo potpuno jednako sagrađeno i raspoređeno, trebalo je naći stanara. Stepan
Nikiforovič računao je baš na Semjona Ivanoviča Šipulenka i te je večeri čak dva puta navraćao
razgovor na to, ali je Semjon Ivanovič mudro šutio. To je bio čovjek koji se isto tako mukotrpno i
dugotrajno probijao u službi. Kosa i zalisci bijahu mu crni, a lice takvo kao da mu se neprestano
izlijeva žuč. Bio je oženjen, najradije je natmuren sjedio kod kuće, ukućanima je utjerao bio strah u
kosti, služio je samosvjesno, isto je tako dobro znao dokle će dotjerati, a još bolje dokle nikad neće
dotjerati, zasjeo je bio na dobro mjesto i sjedio na njemu vrlo čvrsto. Na nove, tek započete
promjene gledao je ponešto žučljivo, ali se nije previše uznemirivao — bio je vrlo siguran u sebe i
pomalo je podrugljivo i pakosno slušao Ivana Iljiča Pralinskoga kad se raspričao o novim temama.
Uostalom, svi su se bili malo podna-pili, pa se i sam Stepan Nikiforovič spustio na razinu gospodina
Pralinskoga i upustio se s njim u sitnu prepirku oko novih promjena. Nego, da kažemo nekoliko
riječi o presvijetlom gospodinu Pralinskom, pogotovo zato što je upravo on glavni junak naše priče.
Pravi državni savjetnik Ivan Iljič Pralinski bio je tek četiri mjeseca presvijetli, ukratko, bio je mlad
general. I po godinama je
još bio mlad, bilo mu je najviše četrdeset i tri godine, a činio se i mlađi i volio je da se pravi mlađi.
Bio je naočit muškarac, visok, razmetao se lijepim odijelima i istančanom ozbiljnošću u odijevanju,
vrlo je vješto nosio visoko odlikovanje o vratu, još je od malih nogu poprimio bio otmjene manire, a
kako je bio neoženjen, maštao je o bogatoj udavači, i to, štoviše, iz najvišeg društva. O mnogo je
čemu još maštao, iako nije bio nipošto glup. Na mahove je mnogo pričao i čak je rado zauzimao
parlamentarno držanje. Bio je iz dobre kuće, generalski sin i maza, odnjegovan u baršunu i batistu,
odgojen u aristokratskoj školi i, premda nije stekao u njoj veliko znanje, uspio je u službi i dogurao
do generalskog čina. Pretpostavljeni su ga smatrali za sposobna čovjeka i, štoviše, polagali u njega
velike nade. Ipak, Stepan Nikiforovič, pod čijim je starješinstvom počeo služiti i služio gotovo sve
do 'generalskog čina, nikad ga nije smatrao za osobito poslovna čovjeka niti je polagao u njega
ikakve nade, ali mu se sviđalo što je iz dobre kuće, što je imućan, to jest što% ima veliku, vrijednu
kuću s upraviteljem, što su mu rođaci bolji ljudi i što se, povrh toga, umije dobro držati. Stepan
Nikiforovič kudio ga je u sebi što je suviše uobražen i lakouman. I sam Ivan Iljič slutio je kadikad
da je odveć tašt i, štoviše, osjetljiv. Gdjekad ga je, začudo, spopadala nekakva pretjerana obzirnost,
pa i lako kajanje zbog bilo čega. S gorčinom i tajnim bolom u duši pomišljao je kadšto da ne leti baš
tako visoko kako mu se čini. U takvim je časovima zapadao u nekakvu malodušnost, osobito kad bi
mu se hemoroidi upalili, pa je nazivao svoj život une existence manquee1, prestajao vjerovati čak i
u svoje parlamentarne sposobnosti, ali dakako da nije govorio o tome, nazivao je sam sebe
brbljavcem, frazerom, a premda mu je sve to, naravno, služilo na čast, nije mu nimalo smetalo da
nakon pola sata opet digne glavu i da još ustrajnije, još uznositije bodri i uvjerava sam sebe da će se
još uspjeti istaknuti i postati ne samo velikodostojnik nego i državnik kojeg će Rusija dugo pamtiti.
čak su mu se na mahove priviđali i spomenici. Iz ovoga se vidi da je Ivan Iljič visoko pucao, iako je
te svoje neodređene snove i nade krio duboko u sebi, čak u nekakvu strahu. Ukratko, bio je to dobar
čovjek i, štoviše, pjesnik u duši. Posljednjih godina sve su ga češće spopadali bolni časovi
razočaranja. Postao je nekako posebno razdražljiv, nepovjerljiv, i svaki je prigovor bio sklon
smatrati za uvredu. Ali preporod Rusije ulio mu je iznenada velike nade, koje je okrunio generalski
čin. Živnuo je, digao glavu.
1 Promašena egzistencija.
Odjednom je počeo lijepo i mnogo govoriti o najnovijim temama, koje je neobično brzo,
neočekivano i od sveg srca prihvatio. Tr-ažio je priliku da govori, obilazio je po gradu i na mnogim
mjestima uspio izići na glas kao strastven liberal, što mu je neobično laskalo. Te se večeri, pošto je
popio četiri-pet pehara, nekako posebno raspištoljio. Poželio je da u svemu razuvjeri Stepana
Nikiforoviča, koga prije toga nije dugo vidio, a koga je inače uvijek poštovao i, štoviše, slušao.
Smatrao ga je, tko zna zašto, za natražnjaka i neobično ga je žestoko napao. Stepan Nikiforovič
jedva da mu je odgovarao, samo ga je lukavo slušao, iako ga je sama tema zanimala. Ivan se Iljič
žestio i, u žaru tobožnje prepirke, potezao iz pehara češće nego što je trebalo. Tada bi Stepan
Nikiforovič uzeo bocu i odmah mu dolio, što je odjednom, tko zna zašto, počelo vrijeđati Ivana
Iljiča, pogotovo zato što je Semjon Ivanovič Šipulenko, koga je osobito prezirao, pa čak se i bojao
zbog njegova cinizma i pakosti, sjedeći sa strane, podmuklo šutio i smješkao se češće nego što je
bio red. »Sve mi se čini da me drže za šmrkavca« — sunulo je Ivanu Iljiču u glavu.
- Ama, gospodo, vrijeme je, odavno je već vrijeme — nastavio je vatreno. — Isuviše smo zakasnili,
molim lijepo, a po mom mišljenju, humanost je najvažnija, humanost prema podređenima, jer ne
smijemo zaboraviti da su i oni ljudi. Humanost će sve spasiti i sve izvući...
- Hi-hi-hi-hi! - začu sa strane Semjona Ivanoviča.
- A zašto nas vi, zapravo, toliko korite? — usprotivi mu se napokon Stepan Nikiforovič smiješeći
se ljubezno. — Moram priznati, Ivane Iljiču, da nikako ne mogu shvatiti to što nam izvolijevate
objašnjavati. Ističete humanost. To znači čovjekoljublje, nije li tako?
- Pa, recimo, i čovjekoljublje. Ja...
- Dopustite, molim lijepo! Koliko ja mogu suditi, nije riječ samo o tome. čovjekoljublje je uvijek